Održana je Prvomajska budnica, devedeseta po redu. Krenulo je još 1926 sa Rudarskim orkestrom da bi se u neprekidnom nizu doguralo do 2016. godine i Željezarskog duhačkog orkestra. Ovu sjajnu tradiciju nije prekidao ni rat ni sve druge pošasti. Zenica se žilavo držala svoje prvomajske radničke tradicije.
Ipak, nije baš sasvim jasno zašto se obilazak zeničkih mahala i kvartova naziva budnicom. Da li se to umorna radnička klasa poziva na proslavu, teferič i janjetinu, ili je riječ o potrebi stalne budnosti u očuvanju radničkih prava, državnog i socijalnog sistema i poretka. Na ovo pitanje vjerovatno različito odgovaraju različite generacije. Nema te budnice koja će probuditi one ispod dvadeset pet. Srednja generacija i onako jedva uhvati koji sat spavanja jer su joj dvije druge na grbači. Oni pred penziju žive u stalnom strahu da se životna dob za penzionisanje ne pomjeri na 67 pa se valja trzati na vlastite budilnike (budnice) još dvije godine. Penzioneri ionako nisu imali namjere nikud iz kuće pa će samo odmahnuti glavom i sjetno reći da je u njihovo vrijeme sve bilo bolje i veselije.
Drugo je pitanje razloga za buđenje. Rijetko ko danas dobija bilo kakav poziv a da na njega ne mora odgovoriti vlastitim džepom. Zato s nepovjerenjem dočekujemo i budnicu i s nevjericom gledamo trube i činele kako omiljenim maršom pozdravljaju svog umirovljenog člana koji živi u našem soliteru. Nije to nikakva protekcija, nego prava topla simpatična solidarnost pleh muzičara koja traje koliko i budnica. Ne zove nas, dakle, niko na janjetinu, ali je radničkog graha bilo pa ranoranioci ipak nisu ostali gladni. U sretnijim vremenima pomislili bismo da su sindikalisti odjednom postali zaštitnici prava životinja da ne budu pojedene za Prvi maj, nego su odabrali drugu, manje rizičnu biljnu opciju. Kamo sreće da je tako. Osviještenost i ovdje ima veze sa buđelarom, a i politikom. Da je bilo drugačije, sindikaliste bi neko, ne daj Bože, mogao uvrstiti u predvodnike Janjeće brigade, a to bi bila velika nepravda prema propagandistima umjerene, pasuljske verzije proslave najvećeg radničkog praznika.
Sad, budnica je nekoga zaista probudila da krene na posao. Znam neke kojima je gazda dobrodušno skratio prvomajsko radno vrijeme do podne. Vidio sam kad su im lica na ovu vijest pozelenjela, valjda od užasne spoznaje da im zbog toga dnevnica neće nimalo pocrvenjeti. I pored toga, ova su lica dobrohotno i bez imalo jeda pozdravila budničare. Znaju da dijele istu ili sličnu sudbinu.
Zenica je radnički grad. Štaviše, to je grad nastao u vatri uglja i čelika, na isti način kako je nastala i Evropska unija. Tu istu Evropsku uniju čak i njeni čelnici sve više nazivaju Evropom straha pred kojom je ustuknula Evropa nade. Tu je pola milijarde ljudi ustalo da protjera jedan milion pridošlica koje je jedna moćna žena sama pozvala da dođu. Nije taj poziv bio iz neke posebne ljubavi, opet su u pitanju radničke stvari jer njenoj zemlji trebaju mladi i jaki radnici. Njihov su dolazak na nož dočekali evropski neradnici koji su jedva čekali da za svoj nerad optuže nekoga ko ih ugrožava a ko po boji kože, jeziku, vjeri i naciji nije prikladan da im bude komšija. Gledajući Evropu današnjice, sve manje izgleda vjerovatnim da bi čovjek danas, kao što je to nekad bilo, mogao otići tamo, raditi par godina i u svojoj zemlji napraviti kuću za sebe i za svoju djecu. Danas je to, uglavnom, utopija, pa se vani ide radi povremenih poslova, ili eventualno zbog papira koje obezbjeđuje ženidba sa kakvom dotrajalom udavačom.
Poslodavci su nezaobilazna tema Praznika rada i ovo malo što ih ima zaslužuju poseban osvrt. Treba kuraži u ovakvoj zemlji početi se baviti biznisom. Većina onih koji su je našli, nakon prvih posrtanja, pronašli su i neke druge, sasvim inovativne načine djelovanja u zajednici. Njihov uspjeh katkad imaju zahvaliti svojim radnicima koji su vrlo rado umjesto novca primali bonove, a humanitarni rad njihovog gazde koji je u njihovo ime davao obilate donacije za svrhe zemaljske i nebeske dočekivali su s ogromnim oduševljenjem: ne samo da šef brine za njihovo ovosvjetsko dobro, nego dušebrižnički skrbi i za božanski blagoslov, a sve to su dobili kao dar, naprosto kao iznenađenje koje se priređuje najrođenijim. Tako je bosanski biznismen ujedno i dušebrižnik pa je u tome prevazišao i svog zapadnog kolegu koji kad hoće da se poigra s državom i dobije poresku olakšicu osnuje fondaciju kojom, za svaki slučaj, upravlja njegova žena a onda joj počne uplaćivati izdašne donacije. Metoda apsolutno nedorasla domišljatosti našeg lokalnog poslovnog genija.
Sve bi se dalo laške podnijeti da nije ove uporne kiše. Prvi maj nije najomiljeniji praznik zbog ne znam kakvih velikih ideja, nego zato što naš čovjek voli teferič, što mu je dosta tjeskobe u ovim planinama okruženim klancima, pa rado odlazi provesti par sati uz rijeku ili na livadu, da povrati dušu i udahne svježeg zraka. Nije nam bilo suđeno ove godine. Za Dan Zenice sjalo je sunce, na dan otvaranja GGM-a sunce je pržilo kao usred ljeta. Za Prvi maj nebo je plakalo nad radničkom klasom. Opet, možda su to suze blagoslova, istog onog što su ga radnici priskrbili nebeskim donacijama, u blaženstvu svog nevinog i svepraštajućeg neznanja.
