Nije mora sve što se tako zove. Već jedanaest godina Srebrenica je mjesto gdje stotinu mladih iz Evrope i svijeta svake godine postaju dijelom srebreničke Međunarodne omladinske radne akcije (MORA) kao plemenitog pokušaja da se makar krajičkom svijesti spozna tragika bosanskog rata i razumije mehanizam pretvaranja običnih ljudi u mašine za ubijanje.
NVO Emmaus tamo je izgradila omladinski kamp gdje se deset dana poslije obilježavanja stradanja Srebreničana – 11. jula organiziraju akcije čišćenja, izgradnje kuća, pomaganja nemoćnima, upoznavanje kulturnih specifičnosti vršnjaka iz drugih zemalja, i prije svega, pokušava doći do istine o tome kako nastaju sukobi, šta natjera običnog čovjeka da nasrne na drugog čovjeka i oduzme mu život pravdajući to stoljećima starim historijskim tlapnjama i umišljenom veličinom vlastitog kolektiviteta.
U ovom kampu su se među učesnicima našla i djeca jednog funkcionera Gelsenkirchena, našeg grada prijatelja u Njemačkoj. Tako smo i mi kao grad upisali silnicu u energetsko polje širenja istine o opasnostima sa kojima se može suočiti i najbolje organizirano društvo, samo ako dobronamjerni ljudi za trenutak postanu neoprezni i dopuste šačici zločinaca da preuzmu situaciju u svoje ruke.
Ti mladi ljudi u Srebrenici stiču spoznaju da potencijal za ratni sukob nije ničija ekskluziva i da nije svojstven samo određenim mjestima, krvavom Balkanu, ili turbulentnom Bliskom istoku; spremnost na rat postoji kao latentni spavač u svakom ljudskom biću, a mastori zla znaju kako da probude tog uspavanog destruktivca. Dovoljno je oživjeti stare priče o nacionalnoj veličini, ukazati na opasnost od izbjeglica koje su došle uzeti radna mjesta domaćim ljudima, prokazati tuđu vjeru kao izvor zla i napraviti podjelu na "naše" i "njihove" vrijednosti i eto sastojaka za spravljanje neke nove Srebrenice, ovaj put negdje u Zapadnoj Evropi. Saznanja i iskustva koja mladi Evrope stiču u radnom naselju u Srebrenici vrijede puno više od medijskih predstava i bregzitskog politikanstva.
Još da i mi ovdje shvatimo da se protiv zločina ne može boriti opetovnim vezivanjem zastava niti uspostavljanjem bratstava po stratištu, nego stvarnim razumijevanjem prirode bh društva i potrebe da se ono očuva, jer je samo takvo bh društvo podloga za opstanak bh države. Mladići i djevojke iz drugih zemalja tako i nama pokazuju put ka prevazilaženju, ili makar ublažavanju, more koja u našoj svijesti odzvanja u formi toponima kao što su Srebrenica, Trnopolje, Kazani, Dretelj….
