Čimburijada – osvrt

Priča o zeničkim jelima nekako prirodno počinje od Čimburijade. Ta kovanica sastavljena od domaće riječi čimbur izvedene od turske riječi çılbır (jaje na oko s jogurtom) i znamenite grčke olimpijade kao da neobičnom i pomalo šeretskom kombinacijom svjedoči posve neobičan fenomen svojstven isključivo Zeničanima. Kad danas kažemo čimbur mislimo na kajganu koju spravljaju ljudi širom svijeta i nema tu ničeg posebnog. Čimbur na zeničkoj Čimburijadi je kajgana obogaćena prvim proljetnim listovima žare, mladog luka, maslačka ili tratinčice. Žuta i zelena, to su boje zeničkog čimbura, ali i zeničkog grba i zastave. Zašto se u Zenici obilježava Čimburijada? Koliko je šatora i u njima ljudi na obali rijeke Bosne za prvi dan proljeća, toliko je i odgovora na ovo pitanje. Običaj je pradavni i niko mu pouzdano ne zna početka, ali zasigurno svako ima ponešto reći o ovom zeničkom adetu. Neki ga smještaju u pagansko vrijeme prije ustoličenja bilo kojeg od danas poznatih svjetonazora, drugi pak nalaze izvorište u bogumilskoj tradiciji, treći po etimologiji naziva u tursko doba, a ima i onih koji ga svode na puki teferič i priliku za okupljanje ljubitelja vatrene kapljice. Bilo kako bilo, niko mu nije ravodušan i svako je spreman, makar u jednoj rečenici, izreći samouvjeren i jedino ispravan sud o poznatoj Čimburijadi. Danas kad sve više glasova poziva na povratak izvornoj hrani, lakše razumijevamo kako su morale izgledati „čimburijade“ od prije nekoliko stoljeća. Izmoren dugom zimom i već otanjalim zalihama hrane, tadašnji je živalj jedva čekao ma i najmanji zeleni listić u praskozorje toliko željenog proljeća. Prvi sunačni dani u godini budili su uranačke biljke da promole listove i žedno upiju hranu nebeskog svjetla. To se pomaljanje uvijek desi iznenada, kao da zanoći pusta zemlja, a osvane sitni list žare ili mladog luka, a potom i drugog proljetnog bilja. Ono malo živine što je kokodakalo kraj trošnih kućeraka izleglo bi prva proljetna jaja i eto prostog, a životno važnog pripravka, nagovještaja boljeg i sretnijeg života kad čamu i studen posne zime zamijeni kolanje novog života u neprekinutom nizu mijena stalnog umiranja i uvijek novog rađanja. Čimburijada je svetkovina neba, zemlje, vode i vatre. Nebesko sunce svojim je zrakama probudilo zemlju i nevidljivom rukom izmamilo ljude kraj vode da uz vatru obilježe novo rođenje. Ko dođe na Čimburijadu, došao je na babine proljeću. Uskrsnuće netom zamrle prirode, svjedoči nam i daje nadu u naše vlastito proživljenje, jer kako mudri Rumi kaže: Koje sjeme ne proklija kad ga se u zemlju baci? Zar u sjeme čovjekovo sumnji, onda, mjesta ima”.   Čimburijada je i praznik optimizma i brana od učmalosti. Biti na rijeci, gledati u još nemirne valove nabujale Bosne i kao Sidarta osjetiti prolaznost i ništavost svijeta i mudrost božanskog nauma, živjeti za taj trenutak koji nam je darovan i zaboraviti prošlost i budućnost, odati se osjećanju a zatomiti misao, tu vječitu neprijateljicu ljudskog stapanja s veličanstvenim uzrokom svega što postoji, to bi mogla biti današnja Čimburijada. Jer, kad se u čimbur doda listić mlade žare, tada se jednom sasvim običnom jelu dodaje svjetlosna hrana – klorofil. U tome je sva razlika i sva mudrost Čimburijade. Uzimajući tvar koja je sama tako prijemčiva za svjetlost i koja nesebično prenosi tu svjetlosnu hranu na druge dijelove biljke, i mi čistimo vlastite receptore i pripremamo naše tjelesne kuće kako bi mogle upiti nebesko svjetlo i osvježiti zahrđale udove i misli novom životnom hranom.Čovjek je ono što jede, rekao je neko. Jesti svjetlosnu hranu, znači pripremati vlastito tijelo i um da postanu svjetiljka nebeske luči. Ima još jedna važna značajka Čimburijade. Tamo ljudi objeduju  u skupinama i dijele ono što imaju. Odvajkada je znano da je berićet u mnoštu i zajedništvu. Jesti za sofrom s ukućanima i prijateljima nije isto kao gutati sendvič u hodu ili za volanom. Sofra je ritual i svetkovina, brza hrana, pak, nesvesno natrpavanje želuca našeg tjelesnog magareta. Povrh svega, ko god da priprema zenički čimbur, makar i ne bio vješt kuhinji i tavi, čini to s ljubavlju i posebnom željom i nadom. Zato je on drugačiji od svega što smo probali. Kao što nam je i najprostije jelo kod kuće ukusnije od najfinije slastice u otmjenom restoranu. Za dobro jelo potrebna je ljubav, a ljubav i biznis  rijetko idu skupa. Kao i u životu, jedan sitni dodatak, jedna mala preinaka ili začin mogu sasvim običnu stvar pretvoriti u nesvakidašnje i očaravajuće iskustvo. Čimburijada nas uči da sve oko nas, pa i ono što silno žari i peče, ima svoj duboki smisao i skrivenu vrlinu. Čimburijada je mudrost života i naša veza sa izvorom uvijek nove i začudne obnove i uskrsnuća. Može li Zenica, može li bilo koji drugi grad, sebi poželjeti išta ljepše? Fotografija i tekst: Zijad Imamović