Utakmica ženskih fudbalskih reprezentacija BiH i Engleske na Nogometnom trening centru. Dolazim sa gradonačelnikom i gostima iz Turske na VIP ulaz, a svako malo dotjerane djevojke ugodne spoljašnjosti pozdravljaju goste sa Hi i Zdravo. Dekor dostojan gala partija nakon teniskog turnira u Monaku. Začuđen se pitam da se možda ova radnja ne odvija na nekom drugom mjestu, pa nismo valjda ovakve protokolarne visine dostigli i u radničkoj Zenici. Izgleda da ipak jesmo, pa mudro pomislih da se, pored mojih dugih godina protokolarnog službovanja, od ovih fudbalskih glava ima šta naučiti.
Obezbjeđenje kao na aerodromu u Briselu i to na utakmici koja ni po kakvim bezbjednosnim standardima ne nosi značajniji rizik. Umiju naši ljudi iz Fudbalskog saveza, pa zato i nije red da ih uz tako pažljivo isplaniranu operaciju BiH-Engleska optužuju za astronomske zarade jer su one, sada je to sasvim jasno, samo usklađene sa količinom proizvedenog patriotizma od kojeg sve pršti ovog popodneva na tribinama Trening centra u Zenici.
Utakmica je konačno počela, ne uspijevam uočiti nijedno slobodno mjesto na VIP tribinama jer je izgleda više voljnih pozadina nego što je stolica, pa u maniru dobrog domaćina napuštam goste i odlazim potražiti skromnije mjesto. Vidim jedan dio tribina prazan, pokušam sjesti, ali jedan od mnogobrojnih redara učtivo me upozori da su ta mjesta rezervisana za gostujuće navijače. Poslušan kakav jesam, uputim se dalje u potrazi za sjedalicom. Čitavo vrijeme čujem nesnosnu buku sa tribina, ali tek tada postajem svjestan da ona dolazi od velikog broja osnovaca koji su ovdje došli očito organizovano, vjerovatno umjesto školskog izleta ili u sklopu nekog NVO projekta promocije ženskog fudbala. Vidim da svaka grupica nosi po jedan transparent i žustro ga pokazuje nekome, kao kad petičar napadno na svako pitanje učiteljice diže ruku. Oštroumno zaključujem da se radi o takmičenju ko će napraviti bolji transparent. Konačno pronalazim praznu stolicu na kraju tribina, baš kod engleskog gola.
Utakmica se odvija uglavnom na suprotnoj strani, ispred našeg gola. Jedna djevojčica pita gdje su naše i što ne dođu malo gdje smo mi, da ih bolje vidimo, a mati joj odgovara: vidjećeš ih u drugom poluvremenu. Na našem golu se Almina Hodžić bori kao lavica i njen se učinak čini nemjerljivim u prvom poluvremenu. Pošto mi je ovo prva utakmica ženskog fudbala koju gledam uživo, još jednom mi biva jasno kako je televizija opsjenarski medij. Učinilo mi se par puta na televiziji da ženski nogomet doživljava renesansu, ali ovo što gledam uživo više liči na ženski nježnu uspavanku. Taktika naših je strogi bunker, kao kad odolijevaju nasrtljivim udvaračima u stvarnom životu. I tu su Bosanke dokazale da se ne daju lahko, da oko njih valja igrati i prije svega, da su vrijedne svakog napora.
Djeca navijači posebna su priča. Već se među njima kristališu buduće slatkice i uredni građani i građanke, ali i buduće kabadahije. Jedan takav nogama udara u naslone stolica, pravi nesnosnu buku, viče „Sudija lopove“, posipa sve redom vodom i sokom i čini sav drugi arsenal nepodopština. Učiteljica jedne škole doziva njegovu učiteljicu, ali nje ni od korova. Najzad, prilazi mu i obezbjeđenje, ali ništa. Interveniše i fotograf, ali mali se nastavlja kočoperiti. Onda fotograf pribjegava takvom pedagoškom triku da bi ga Kantonalni pedagoški zavod slobodno mogao angažovati da drži seminare po osnovnim školama. Poziva grupicu malih tvrdokornih navijača da mu poziraju. Videći šansu za kvalitetan update FB profila, glavni larmadžija se pretvara u curicu i spremno pozira. Od tada ga nismo više zapažali kao troublemakera (što bi rekle gostujuće igračice).
Dok gledam utakmicu stalno mi se u glavi vrti ova teška rodovska dilema koja nas već neko vrijeme dobrano razdire. Sjetih se povika: Sudija lopove i onda počeh premotavati po glavi razne jezičke varijacije ovog tako poznatog navijačkog uzvika koje bi zadovoljile rodovski osjetljivo žensko uho. Sudinice lopovice, nekako ne ide. Sutkinjo tatice/tatkinjo, opet nekako nedostatno i suviše mlako. Neki će reći zašto uopšte tražiti ženski rod jednog ovako uvredljivog izraza, ali to stoji samo na prvu. Jer, zašto bi ljudi i dolazili na utakmicu ako im se ne bi dopustilo da nekažnjeno vrijeđaju s tribina. Tribine su kao društvena mreža, možeš vrijeđati do mile volje a da ti onaj koga vrijeđaš ne vidi lice. Samo što sam ovaj put vidio da se ta navada sasvim neosjetno, poput slapa, preliva i na naše najmlađe. Srećom, organizatori su se i ovaj put pokazali pametnim: na tribine su pozvali tek mlađe razrede osnovnih škola u kojima se još nije razvio potencijal za pravljenje loma sa tribina. Ne smijem ni zamisliti srednjoškolsku publiku na jednoj ženskoj fudbalskoj utakmici.
Uglavnom, po službenoj dužnosti napuštam stadion, turska delegacija se živo zanima kako smo uspjeli da se Nogometni centar napravi baš u Zenici. Pokušavam objasniti da je u Bosni sve više-manje iščašeno i nepredvidivo, pa i činjenica da ovu utakmicu gledamo u ovako luksuzno opremeljnom centru nije plod teških napora državnih organa, nego se ima zahvaliti jednom čovjeku bez kojeg bi se ovo mjesto još uvijek zvalo livadom. Došavši s molbom da im prenesemo iskustva ne bi li i oni napravili nešto slično u svom gradu, s čuđenjem slušaju priču da u ovoj zemlji nema ni zakona o sportu, kamo li šta drugo što bismo mogli pripisati državi. I pored toga, jedna jaka turska općina dolazi čak do Zenice i raspituje se kako je to uspjelo lokalnim vlastima koje su nadležne tek za razvoj amaterskog i masovnog sporta. Eto, ni nakon četiri i po stoljeća, Turci nas još nisu dešifrovali. Kako će tek Evropska Unija.
Pored svih naših enigmi, jezičkih i rodovskih zavrzlama, Sejdić-Finci jednačina sa više nepoznatih, pitam se kako bih nazvao onu djevojku koja je stajala na našem golu. Golman nije, a nije ni goal woman. Vratarica se nije još primila ni kod hrvatskog življa, kamoli kod ostalih. Lijepo je govorio naš poznati jezikoslovac prof. dr. Midhat Riđanović da biološki i jezički rod nisu isto. Džaba. Englezi su to riješili jednom riječju za oba spola: goalkeeper. Mi hoćemo bolje. I mahal nam je, da se izrazim kolokvijalno.
Zato, ako već treba uzvikivati pogrdne riječi s tribina, neka one radije budu u muškom rodu. Dokažimo da smo bosanski vitezovi, da smo, unatoč svemu, kavaliri i da imamo snage s tribina poštedjeti naše dame i kad nam igrom ne daju posebne razloge za to.
