Nedjelja uveče. Trčimo GGM-om i Bulevarom. Vrijeme ljetnje, kao da je april izgubio slovo „r“ pa se na jalijskoj travi rakijska bratija bezbrižno opružila seireći svjetlucavu vodu rijeke. U plastičnom kafiću na Bulevaru nesuđene mlade age i begovi (aginice i begovice, da budemo rodovski korektni) potežu nargile i teškaju na vlast koja njima perspektivnim ne proviđa nekadašnje begovske slave koju, jasno, svakim svojim damarom, da ne kažemo čistim porijeklom, nesporno zaslužuju. Nakon prve aktivne nargila šatre dolazi druga, zatvorena, sva u prljavštini kakva se valjda nakuplja samo na najlonu, dok iznutra tužno proviruje rasklimani inventar. Ovo su dvije tačke Bulevara koje kao da vrište „Zaobiđi me“. To čovjek i pokušava uraditi, kad može.
Biciklistička staza u zagasito crvenoj boji sama po sebi odaje neku radost, kao da čovjeka tjera da se ponosi što je u našem gradu osvanula tako brzo i iznenada. Sad smo nalik na Evropu. Trčimo i tom stazom jer biciklista nema, svega četiri u sat vremena. Ali zapažamo zanimljiv fenomen: ljudi ne šetaju biciklističkom stazom, pa kad im idemo trčeći u susret, ne sklanjaju se na stazu, nego se mimoilazeći guramo u stazi za pješake, mada biciklista ni od korova. Uredna neka omladina, doduše isključivo ženska.
Bulevarom pokoji šetač, uglavnom po ljekarskoj instrukciji, mada se nađe i sredovječnih parova. Ali večeras se čini da svi idu nekako usmjereni ka zacrtanom cilju, jednoj tački koju su još od kuće namjerili obići. Došavši do GGM Fontane uvjerili smo se da posljednjih dana svi šetački putevi vode tamo. Tridesetak ljudi okupilo se na pokockanoj stazi, seire plavičaste vodoskoke, prave se poze za mobitelske fotografije, pucaju selfiji i odmah se pripremaju novi FB statusi, da društvo zna gdje smo večeras i u kakvom spektaklu uživamo. Fontana ima više koncentričnih krugova, jedan od njih su i automobili parkirani uz samu fontanu. Nisu građani Zenice nekulturni, to oni od dragosti čine, da joj budu što bliže, a blizak im je i njihov limeni ljubimac, pa neka i njega tu blizu, odmah je i oko srca nekako toplije, sigurnije.
Neko će za ovu Fontanu zaraditi dobrog sevapa. Ona nam je već priskrbila naziv grada sa najljepšim ulazom, u BiH i šire. Fontana je nakon svega par dana života (jer se zaista doima kao živo biće) postala naša odrednica. Gdje ćeš? Idem do Fontane. Jesi li bio noću? Nisam. Obavezno otiđi, puno je ljepša po noći. Evo ovako sada razgovara i mlado i staro u Zenici. Fontana je odredište i za trkače – trčimo do Fontane i nazad. Tamo dijabetičari prave zaokret u svojim jednosatnim večernjim šetnjama. Na Fontanu se odvode gosti, da se vidi da i mi imamo šta pokazati. Ništa nije tako brzo postalo dio Zenice kao GGM-ovska Fontana. Eto koliko smo je bili žedni.
E, sad, ima i onih što kažu zašto je nisu napravili u centru grada da ne moramo potezati čak do Stacionara. Možda je i bolje ovako. Zeničani će, htjeli ne htjeli, morati preći koji kilometar više, a valjda će zato biti makar mrvu zdraviji. Kasnije, kad budemo imali populaciju koja puca od fizičkog i mentalnog zdravlja, ne bi bilo zgoreg sagraditi sličan šadrvan i u centru grada. Čisto da se pokaže kultura vode u gradu na tri rijeke, gradu čiji se ljudi tromo opiru novini, ali zdužno i bez zadrške u njoj uživaju.
